nedjelja, 08.03.2015.
Anna Gavalda - Da bar mene negdje netko čeka
"Da bar mene negdje netko čeka" zbirka je 12 kratkih priča, ali ako zbog ovakvog naslova očekujete nekakvo sladunjavo, romantično štivo, onda ste se prevarili. Priče su crtice iz života različitih likova, muškaraca i žena u kojima se svatko od nas u nekom dijelu može pronaći.
Stil kojim su pisane je jednostavan, ponekad čak i suhoparan, u nekim dijelovima i izvještajnog karaktera, u drugima s određenom dozom humora i ironije, ali priče nikako nisu lagane i pitke. Mnoge su teške, bolne, tužne i nakon čitanja ostavljaju gorak okus.
Svi su likovi različiti, iz raznih društvenih slojeva, ali je svima jedno zajedničko: želja nekome biti blizak. Tako se naslov knjige ogleda u svakoj od 12 priča, a direktnu misao o tome nalazimo u priči "Dopust":
"Kad god stižem vlakom na Istočni kolodvor, potajno se nadam da će me netko dočekati. Blesavo. Nema veze što znam da je stara u to doba još na poslu, a Marc baš i nije tip koji bi prošao preko cijele periferije samo da bi meni nosio torbu, uvijek se u meni javlja takva bedasta nada.
Ni ovaj put nisam falio: prije nego što ću sići dizalom i sjesti u metro, zaokružio sam pogledom unaokolo za slučaj da je možda netko došao po mene...I svaki put u dizalu torba mi se čini još težom.
Da bar mene negdje netko čeka...Pa nije to baš tako teško."
Iako je ta duboka, unutarnja čežnja za bliskošću s drugom osobom zatomljena današnjim modernim načinom života koji nas tjera u otuđenost, ona je ipak uvijek prisutna i svako je ljudsko biće nosi u sebi, a to je spisateljica ovih priča uspjela naglasiti.
- 12:00 -
četvrtak, 19.09.2013.
Paul Auster - Nevidljivo
Pišući o sebi u prvom licu, ugušio sam sebe i učinio se nevidljivim...
Jedna jedina rečenica negdje u drugom dijelu romana koja nam sugerira zbog čega je autor možda izabrao upravo ovaj naslov za svoj roman.
Naime, radi se o romanu u romanu, pa tako u prvom dijelu romana čitamo priču Adama Walkera, studenta koji ima ambiciju postati pjesnik, koji na jednoj zabavi upoznaje karizmatičnog gostujućeg profesora Borna. Njihovo se poznanstvo produbljuje, i prilikom jedne večere osim što upoznaje Bornovu tajanstvenu djevojku Margot, profesor nudi Adamu i priliku da razvije i objavi jedan književni časopis. To poznanstvo koje započinje kao nešto jako obećavajuće, na kraju se pretvara u razočarenje kada Adam shvaća da profesor Born ima i jednu tajanstvenu i nasilnu stranu, nakon čega Adama muči savjest i vlastiti moral.
Ako ga pokušam prijaviti, napast će me. Ako ne poduzmem ništa, ostavit će me na miru. Svejedno, čvrsto sam naumio pozvati policiju, ali taj dan je prošao, a onda još nekoliko dana, a ja se nisam mogao natjerati da to učinim. Ušutkao me strah, jer samo me šutnja mogla zaštititi od novog susreta s njim, a tada mi je jedino to bilo važno: da zauvijek izbacim Borna iz svojega života.
To odustajanje uvjerljivo je najpodlija stvar koju sam ikada učinio, najniža točka moje karijere ljudskog bića. Ne samo da je omogućilo ubojici da ostane na slobodi nego je i podmuklo djelovalo tako što me natjeralo da se suočim s vlastitom moralnom slabošću, da priznam kako uopće nisam osoba kakvom se smatram, da sam manje dobar, manje snažan, manje hrabar nego što sam zamišljao. Grozne, nesmiljene istine. Smučilo mi se od mojeg kukavičluka...
U drugom dijelu romana se ne mijenja samo narativna perspektiva, već i sve ono što je čitatelj do tada prihvatio kao istinu. Jedan veliki vremenski skok od nekoliko desetljeća i prvi dio romana pokazat će se kao dio Adamove knjige koju je poslao starom prijatelju sa studija, poznatom i uspješnom piscu. Zapisi, dnevnici, pisma i razgovori koje Adamov stari prijatelj slijedi kako bi dovršio njegovu priču u nekim su dijelovima kontradiktorni. Što je od svega toga istina, što fikcija?
Te druge stvari, kako ih je Gwyn nazvala, ispravno su zabilježene u Walkerovu rukopisu, pa ako su one bile istinite, zašto bi se mučio da izmisli nešto što nije istina, osuđujući sebe kroz vrlo detaljnu ispovijest o rodoskvrnoj ljubavi? Moguće je da je Gwyn ispričala točnu priču o ona dva ljetna mjeseca, ali moguće je i da mi je lagala. Ako je lagala, tko da je krivi što ne želi da istina izađe na vidjelo? Bilo tko bi lagao na njezinu mjestu, svatko bi lagao, preostala bi jedino laž.
Što se knjiga više bliži kraju to je više neodgovorenih pitanja, više neizvjesnosti i mogućih tumačenja. A autorova moć je upravo u sposobnosti kroz svoje pisanje postati neprimjetan, nevidljiv.
- 23:30 -
petak, 22.03.2013.
Hanif Kureishi - Tijelo
San o vječnoj mladosti je drevan. Tko već nije sanjao o tome? U romanu "Tijelo" Hanifa Kureishija, taj je san polazna točka jedne odiseje u kojoj sve nije onako kao što se čini, i na kraju koje stoji jedno iznenađujuće saznanje.
Adam, jedan uspješan 65-godišnji kazališni pisac teško se miri s činjenicom da stari. Iako nije nesretan, vjeruje da mu je život prebrzo prošao.
Na jednoj zabavi on saznaje za jednu tajnu kliniku, u kojoj bogati ljudi mogu svoj mozak presaditi u jedno mlađe mrtvo tijelo, i tako si ostvariti san o vječnoj mladosti. Jedan njegov obožavatelj nudi i njemu tu mogućnost.
Adam se odlučuje na taj eksperiment, ali samo na 6 mjeseci. Zatim se namjerava vratiti u svoje staro tijelo. Nakon operacije, naziva se Leo i u svojem novom, mladom tijelu kreće na proputovanje Europom. Na tom putu stječe razna iskustva sa ženama i raznim drogama, želeći nadoknaditi sve propušteno. Ubrzo ga počinje zamarati taj površan način života koji je prisiljen živjeti u tom novom tijelu i konačno ga zaposjeda osjećaj zatočeništva u vlastitom tijelu. Odluči konačno prekinuti taj eksperiment, ali već je kasno, nema više povratka.
"Preplavilo me nešto za što sam u početku mislio da su slike, sve dok nisam shvatio da se radi o tjelesnim osjetima. Činilo se da se mom životu polako počela vraćati i tjelesna percepcija. Uvijek sam uzimao zdravo za gotovo da sam osoba, i to je bilo dobro. Ali sada me se podsjeća na činjenicu da sam u prvom redu tijelo. Tijelo koje želi određene stvari."
"Gdje da se nađe utjeha? Tko nas može naučiti mudrosti? Posjeduje li je netko i može li ju dalje prenijeti? Postoji li uopće?
Prije smo imali religiju, koja je danas zamijenjena ezoterijom ili za mnoge od nas politikom. Prije smo imali kulturu, danas idemo u kupovinu."
Čitajući ovaj roman otvarala su mi se mnoga pitanja. Kada čovjek zapravo počinje razmišljati o vlastitoj starosti i konačno, o smrti? Zašto nam je teško pomiriti se sa činjenicom da nas jednog dana neće biti? Je l' nam je život prekratak? Je l' današnji kult mladosti zapravo samo jedan od načina da pokušamo prevariti vlastitu težnju ka vječnom životu koju nosimo u sebi?
- 21:50 -
četvrtak, 28.02.2013.
Epiktet - Knjižica o moralu - Razgovori
Moram priznati da volim kad na vlastitim policama, brišući prašinu naletim na knjigu na koju sam i zaboravila da postoji. Knjigu, koja već prije više godina pročitana, godinama netaknuta stoji uvijek na istom mjestu. Razlog zbog kojeg mi je baš danas ona upala u oko, iako redovito brišem prašinu, objašnjavam svojim nekim čudnim, samopreispitujućem raspoloženjem. Nekako si objašnjavam kako mi je upravo ta knjižica u ovom trenutku bila potrebna i zato sam je i zamijetila. Kao kada danima razmišljate o nečemu, a onda slučajno, u nekom trenutku, dok listate kakav časopis, pažnju vam privuče nekakav naslov na tu temu ili neki koristan podatak.
Epiktet je bio jedan od značajnijih stoičkih filozofa koji za sobom nije ostavio nikakve zapise, čak se rugao onima koji su pisali knjige. I da njegov učenik Flavije Arijan nije zabilježio "Razgovore Epiktetove" i iz njegovih učenja i izjava sastavio "Knjižicu morala", mi bismo sada bili uskraćeni za njegova učenja.
On se tako bavi pitanjima o onome što jest u našoj moći i onome što nije, čemu težiti, pitanjima što je nesreća, gubitak, koje su čovjekove dužnosti, kome štete uvrede i kakav stav prema životu poprimiti.
Tako on kaže primjerice:
Čini pravo i ne plaši se nikog!
Činiš li nešto u uvjerenju da to moraš učiniti, ne srami se budeš li pritom viđen i ne brini o prosudbi drugih. Ako tvoj čin nije ispravan i sam ćeš se toga okaniti; postupaš li ispravno tada se ne trebaš bojati nepravednoga prijekora.
Dalo bi se o ovome diskutirati. Ispada da danas dobar dio ljudi nije svjestan svojih djela, jer kad bi to bili, onda bi se onih neispravnih postupaka okanili. Ili samo neodustajanjem od neispravnih postupaka želimo sebi i drugima dokazati da su oni ipak ispravni? Hmm da..
Bog u Nama!
Nosiš Boga svuda sa sobom, a ne znaš to, o ti nesretniče! Misliš li da ti govorim o srebrnom ili zlatnom Bogu izvan tebe? Boga nosiš u sebi samom i ne opažaš da ga zagađuješ nečistim mislima i prljavim postupcima.
U prisustvu Božje slike ne bi se usudio činiti to što činiš. Ali kada je Bog u tebi prisutan, i kada vidi sve i čuje sve, ne sramiš li se onda misliti loše ili činiti loše?
Epiktet je bio i mišljenja da je:
Prvi zadatak filozofije odbaciti svo mijenje, jer ne uči čovjek ono što zna ili misli da zna. Uvjet njegovu usavršavanju jest spoznaja vlastite zloće: ako želiš biti dobar, najprije drži da si zao. Postavivši se na ovo gledište mudrac će osuditi sav svoj dosadašnji život i postupke te će pomalo nastojati steći siguran sud o stvarima što su one i koliko vrijede; nakon toga on će steći sposobnost da ispravno hoće i pravo djeluje; jednom riječi bit će u pravom smislu obrazovan.
"Pitaš me, veli, kako ćeš raditi? Onda ti kažem, ako imaš valjano mišljenje dobro, ako li nevaljano, zlo"
Za njega je, kao što možemo zaključiti, krepost naprosto isto što i znanje. Onaj koji nema znanja skloniji je pogreškama nego onaj koji znanje posjeduje.
Epiktet filozofiju smatra lijekom, pa tako kaže:
Filozofija je pozvana da liječi bolest društva privodeći ljude ka kreposti. Ovo je posljednji cilj filozofije, a sama je mudrost jedini put do nje, čime mudrac postaje jedinim kreposnikom.
Filozofija je, dakle, životna umjetnost kojoj je sav život građa iz koje treba načiniti i ostvariti dobro i lijepo te učiniti čovjeka kreposnim i sretnim.
Možda je zaista vrijeme da se moderan čovjek opet posveti filozofiji, da se počne sam liječiti iznutra.
- 10:28 -
